Ima jedna zemlja na Bliskom istoku koja posjeduje nuklearno oružje, ne dozvoljava inspektorima UN-a nikakvu kontrolu nuklearnih postrojenja, nije potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja i nikada nije priznala posjedovanje nuklearnog oružja. Ta zemlja zove se Izrael.
Ako Izrael ne dozvoljava inspektorima UN-a kontrolu nuklearnih kapaciteta, šta to znači? Znači da nešto krije. Izraelski nuklearni program javna je tajna o kojoj se ne govori. Zna se da Izrael može lansirati nuklearno oružje s kopna, s podmornice i avionima F-16. Ali, ne zna se koliko nuklearnih bombi ima u arsenalu.
Pretpostavlja se da Izrael ima između 70 i 400 nuklearnih bojevih glava. Među njima je i nova interkontinentalna raketa Jeriho 3 dometa osam hiljada kilometara. Londonski Institut strateških studija smatra da je izraelski nuklearni arsenal ravan francuskim i britanskim nuklearnim kapacitetima.
Logično je pitanje – zašto se o tome ne govori?
Prvi razlog: sve izraelske vlade od 1960-tih godina, kada je Izrael postao nuklearna sila, odbijale su priznati postojanje programa za razvijanje oružja za masovno uništavanje.
Drugi razlog: u Izraelu postoji zakon koji zabranjuje državljanima Izraela da govore o nuklearnom programu. Ako to učine, mogu dobiti dugogodišnju zatvorsku kaznu.
Treći razlog: u Sjedinjenim Državama, najmoćnijem izraelskom savezniku, o tome se jednostavno ne govori. Službeno, Sjedinjene Države imaju politiku “dvosmislenosti” kada su izraelski nuklearni kapaciteti u pitanju. To znači da Vašington niti priznaje niti negira da je Izrael nuklearna sila. Slična politika je i u Izraelu.
1958. godine, Izrael je, uz francusku pomoć, počeo gradnju nuklearnog postrojenja u pustinji u blizini mjesta Dimona, u pustinji Negev. Godine 2005., u studiji američkog Ministarstva odbrane, prvi put je, u javnosti dostupnom dokumentu, spomenuto da Izrael ima nuklearno oružje. Prema američkom zakonu, Sjedinjene Države trebala bi “zalediti” milijarde dolara koje svake godine daju Izraelu, ukoliko se službeno utvrdi da Izrael ima program nuklearnog naoružavanja.
Bivši izraelski tehničar Mordehai Vanunu, dao je 1986. godine londonskom Sunday Timesu fotografije nuklearnog istraživačkog centra u pustinji Negev, gdje je radio. Mordehai je 18 godina proveo u izraelskom zatvoru, optužen za špijunažu i odavanja tajnih informacija. Proveo je 11 godina u samici gdje je odveden nakon što su ga agenti Mosada kidnapovali u Rimu, gdje je bio na odmoru.
Stručnjaci procjenjuju kako je u atomskom istraživačkom centru u Dimoni zaposleno oko 2.700 osoba, te kako se u njemu godišnje proizvede 4 do 5 atomskih bojevih glava. Ipak, Izrael ne želi otkriti istinu.
Britanski Gardijan citira dokument iz 1975. o razgovorima tadašnjeg južnoafričkog ministra obrane Pitera Bote i Šimona Peresa, tadašnjeg izraelskog ministra odbrane. Znalo se da je rasistički režim Južnoafričke Republike htio nabaviti nuklearno oružje, a posebno ga zanimali projektili “Jeriho”, sposobni nositi nuklearne glave. Peres je poručio Boti da su bojeve glave “dostupne u tri veličine”, što je značilo konvencionalno, hemijsko i nuklearno oružje. Time je Peres zapravo priznao postojanje izraelskog nuklearnog programa.