New York Times o “Quo Vadis, Aida?”: Film koji pokazuje kako se genocidno nasilje moglo vratiti u Evropu

Photo: Printscreen

Američki New York Times objavio je u svojoj sekciji “Šta gledati” recenziju filma “Quo Vadis, Aida?”, bh. režiserke Jasmile Žbanić.

Pročitajte njihovu recenziju.

U julu 1995. godine vojska bosanskih Srba, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, pregazila je grad Srebrenicu, koji su Ujedinjeni narodi proglasili sigurnim utočištem.
Muslimanski civili potražili su utočište u obližnjoj bazi Ujedinjenih nacija, ali su predani Mladićevim vojnicima, koji su ih razdvojili po spolu i ukrcali u autobuse i kamione.
Oko 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno je, njihova tijela pokopana u masovnim grobnicama, u jednom od najgorih ratnih zločina koji su grčili bivšu Jugoslaviju veći dio desetljeća.

Tada su se mnogi na Zapadu pitali kako bi se to moglo dogoditi – kako bi genocidno nasilje moglo izbiti u Evropi jedva 50 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. “Quo Vadis, Aida?”, neštedljivi i zapanjujući novi film Jasmile Žbanić pokazuje tačno kako.

To nije isto što i objasniti zašto, iako zrnasta, sat po sat, lagano smišljena dramatizacija događaja koji su doveli do masakra baca malo svjetla na to pitanje.

Mladić (Boris Isaković) je zabrinjavajuće poznata figura. Zaljubljeni nasilnik koji posvuda putuje sa snimateljem, svoje pokazivanje moći iscrtava. Ali film zapravo nije o njemu. On i njegovi policajci možda su autori noćne more, ali gledatelj kroz to pati u društvu Aide Selmanagić (Jasna Duričić), koja radi kao prevoditeljica za UN.

U svom prethodnom životu Aida je bila učiteljica. Njen suprug Nihad (Izudin Bajrović) bio je direktor tamošnje srednje škole. U jednom posebno napetom trenutku, ona i srpski vojnik razmjenjuju pristojne pozdrave: on je bivši student, koji upućuje pozdrave Aidinim sinovima, Hamdiji (Boris Ler) i Seji (Dino Bajrović). Taj je susret jedan od nekoliko podsjetnika na prijeratnu normalu, kada su Srbi i Muslimani živjeli rame uz rame, a Aida i njena obitelj trajale su bez ikakvog postojanja srednje klase. Flashback prikazuje njeno učestvovanje na hirovitom takmičenju posvećenom “najboljoj frizuri istočne Bosne”.

Sada vodi sve očajniji proturječni zahtjev. Njena identifikacijska značka u Ujedinjenim Državama pruža joj određenu zaštitu koju pokušava proširiti na svog supruga i djecu. Nagovara Nihada da se dobrovoljno prijavi kao civilni delegat zajedno sa zapovjednikom Ujedinjenih naroda u farsičnim pregovorima s Mladićem, a njen pristup ograničenim područjima baze pronalazi skrovišta za Seju i Hamdiju.

U svom službenom svojstvu, Aida poslušno prevodi srpske laži i dvosmislenosti Ujedinjenih naroda, ulogu koja postaje i stravična i apsurdna. Paničnim masama u bazi – od kojih su neke prijatelji i susjedi – mora prenijeti uvjeravanja za koja zna da su lažna. Usred obećanja o sigurnosti, ona jasno može vidjeti šta će se dogoditi.

Duričićev nastup nekako je i karizmatičan i samozatajan. Aida je žilava i snalažljiva, a također je preplašena i shrvana okolnostima. Priča u koju je uhvaćena kreće se brzo i neumoljivo, ali čini se da se ponekad uopće ništa ne pokreće. Žrtve koje čekaju zarobljene su. Njihovi su tobožnji zaštitnici paralizirani, a grabežljivci se ne žure posebno. Ko ih može zaustaviti?

Ovdje postoji neumoljiva napetost pod strahom i vrsta proceduralne učinkovitosti koja me podsjeća na filmove utemeljene na činjenicama Paula Greengrassa, poput “Krvave nedjelje” i “Ujedinjeni 93”. Stroga iskrenost “Quo Vadis, Aida?” mučna je, dijelom i zato što ruši mnoga očekivanja koja se tiho vežu uz filmove o historijskim traumama. Često ih gledamo kako se ne bi suočili s okrutnošću historije, već kako bi ih utješili otkupiteljskim pričama o otporu, otpornosti i junaštvu.

Aida možda ima neke od tih osobina, ali njezini hrabri pokušaji bijega samo naglašavaju koliko je zapravo zarobljena. Naslov pita gdje ona ide. Dostupni odgovori su sumorni. Ako se može spasiti, može li spasiti i obitelj? A ako da, što je s hiljadama drugih čiji su životi u opasnosti?

Njena je situacija dramatizirana s izuzetnom empatijom. Sažaljenje nije jedina emocija u igri; bori se sa stidom i gađenjem. Neuspjeh UN-a gotovo je jednako zastrašujući kao i Mladićeva zloba. Dobronamjerni nizozemski časnici zaduženi za bazu postaju generalovi taoci, a zatim i njegovi saučesnici. Pokolj je bio ratni zločin koji su nadzirali mirovnjaci – neuspjeh institucionalne odlučnosti, čovječanstva i civilizacije.

Na kraju je Mladiću suđeno u Haagu i osuđen na doživotni zatvor. Završni čin “Quo Vadis, Aida”, službenog kandidata Bosne i Hercegovine za Oscar, jasno pokazuje da su mnogi drugi počinitelji nekažnjeno pobjegli. Rat je završio i vratila se neka verzija normalnosti, ali Žbanić se ne tješi banalnim opažanjem da život ide dalje. Istina je da vrijeme prolazi, da sjećanje blijedi, da je historija zapis milosrđa kao i divljanja. Ali istina je i – kako ovaj nezaboravan film insistira – da je gubitak trajan i bez odgovora.

Podijeli

PRETHODNA

Sindikalna potrošačka korpa u BiH u februaru 1.988,56 KM

SLJEDEĆA

Velika opasnost po životnu sredinu: Svakog minuta se baci 3 miliona maski