Neprofesionalni ispadi u Domu zdravlja Gradačac – Prenosimo iskustvo Amre Aščić

10.07.2021 (subota) 22:37h Gradačac, Bosna i Hercegovina.
(Zbog obaveza i okolnosti koje su me zadesile, ovako kasno postavljam objavu, međutim ne smatram da je uredu da je prešutim. Što kao čovjek, što kao njihov kolega.)
DOM ZDRAVLJA GRADAČAC I JOŠ JEDAN NEPROFESIONALNI ISPAD, U NIZU
Dom zdravlja Gradačac, kao nešto što je prije petnaest godina važilo za nešto iole “na nivou”, danas je nešto što ne liči ni na najgoru ambulantu, u najzatucanijem selu.
Prije nego što počnem svoju priču, želim unaprijed da kažem da se izvinjavam starijim zdravstvenim radnicima, od kojih sam i ja prva učila da uzmem nešto u svoje ruke, jer ih ne stavljam u isti koš sa “hameljom” koji danas radi na istom tom mjestu i koji se ponaša kao da je njihovo vlasništvo, njihova babovina.
Moje poštovanje ste imali i imate, pogotovo doktori koji su u meni davno vidjeli potencijal, koji ni sama nisam vidjela. Žao mi je što ste okruženi nestručnim kadrom. I žao mi je što nemate osnovne materijale za rad. Hamelja mi nije žao.
Ta subota je mene kao zdravstvenog radnika, moje prijatelje, koji su mi ujedno i kolege, ostavila zatečene. Ne znam kako nam je uspjelo da nas iznenadi, valjda smo zaboravili u ovih par godina iz kakvog ludila smo otišli.
I moliću unaprijed one, rijetke, koji žele da prokomentarišu “gledaj nje, ona komentariše, lahko je iz Njemačke” itd., da odmah prestanu, jer niti me to dotiče, niti bilo šta. A uvijek ću nepravdu i loše stvari da iskomentarišem, pogotovo one koje sam sama doživjela.
Jer vidite, ja sam ih DOŽIVJELA. A u istoj toj lijepoj našoj živi moja majka, moja sestra, moja porodica, žive moji prijatelji, njihova djeca, njihove porodice. U njoj živiš ti, ti i svi vi. Ali vas većina šuti. Jer tako “morate”, sve ja to znam. Možda i razumijem. Nije lahko ni nama buntovnicima.
Te subote se Amra sredila, ode u čaršiju, zadnju noć godišnjeg, da se oprostim od svega, po ko zna više i koji put. Moje društvo i ja obučeni elegantno – ovo naglašavam, jer ćemo se naći u situaciji za koju nismo sekunde prikladno obučeni. Prolazimo pored pekare “Centar” i vidimo kako čovjek pada na pločnik. Jedne od pomisli u tih par sekundi nam je bila da je slučajno pao, da se napio, da se tuku, jer se nekako nije dobro vidjelo šta se dešava.
Čovjek se trese, ima epileptički napad.
Prva prilazim, među više od 10 migranata, ne znajući ni da li će me napasti, ni da li je neko od njih ili on sam pijan, drogiran, nasilan. Prilazeći kao čovjek, kao zdravstveni radnik, koji je zakonski dužan da priđe unesrećenom da je na kraju svijeta, prilazeći u kratkoj haljini, puštene duge kose, golih šaka, a čovjek krvari.
Ja heroj.
Ali eto, očito je da se sadržaj moje torbice mora promijeniti.
Dok traje napad, prilaze mi prijatelji/kolege, prilaze drugi ljudi, raspoređujemo se i pristupamo unesrećenom i situaciji. Da ne bi nastala panika ili napad na mene, jedan prijatelj nadgleda ostale migrante (već u panici), drugi zove hitnu, a prijateljica drži haljinicu, jer Amra je dječak, ne pazi i važnije je da pregleda odakle čovjek toliko krvari od toga da li će joj neko u međuvremenu vidjeti unutrašnji veš. Dala sam sebi za pravo da se postavim u ulogu lidera, jer mi je to poznato, jer znam svoj posao, znam pružiti prvu pomoć i znam komunicirati sa ljudima. Ponosna sam na sebe i na meni nepoznate momke kako smo držali situaciju tihom, kako smo umirili migrante i kako su svi slušali tiho moje naredbe i kako je sve funkcionisalo. Pravovremeno sam dobijala vodu i sve što mi je bilo potrebno, migranti su bili mirni, ostale željne oči nisu imale pristup, zabranila sam da se išta snima – radi prava povrijeđenog, radi mog prava. Momci su maksimalno pazili na sve što sam tražila. Hvala im. Moj divni, neplanski tim.
Povrijeđenog “Osmana” (tako se izgleda zvao) sam pregledala poslije napada i odradila sve što sam u datom momentu mogla. Zaključila da ima usporene motoričke reakcije (zbog napada), ali da ih ima. Da je povrijedio lice i glavu, da treba ušivanje, možda i snimak glave, zjenice ne reaguju, čovjek je dezorjentisan (zbog napada), ali je jako udario glavom od betonski stubić, pa me je sve to malo zabrinulo. Čovjek gleda, diše, može da usporeno ispere usta. Dobro je. Za sad.
A šta je sa hitne? Moje prijatelj je par puta zvao, nakon par puta ih konačno dobio i dobio odgovor kako nemaju vozila – otkud? Ili nemaju vozila jer je u pozivu rekao da je u pitanju migrant? Ja već ljuta, jer sam sva mokra, završila sam što sam trebala i treba mi hitna (20 min. čekanja, za hitnu je to neoprostivo i da, znam, vi ste čekali i po 2 sata…) i trebam da uradim primopredaju, jer ja nisam na smjeni i ne mogu cijelu noć raditi posao za koji je druga sestra tu noć dizala slušalicu.
Ja već ljuta, zovem sama hitnu i dobijam odbijen poziv! HITNA POMOĆ MI ODBIJA POZIV?!
Zovem ponovno, javlja se hanuma, a javlja se i Amra, sad već maksimalno luda i isprovocirana. Predstavljam se dotičnoj, naglašavam da sam KOLEGA i da trebam pomoć (jer kod nas ako si Bog, moraš da kažeš da si Bog, jer mi komuniciramo na principu “znaš li ti ko sam ja”, i ne, ne zavšavamo na psihijatriji zbog toga, zamislite), objašnjavam joj sve i već u pola razgovora ide ono naše seljačko ulijetanje “nemamo mi kolaaaa”. Tito i Bože. Prekida mi poziv naravno. OPET.
Zove moj drug policiju, objašnjava im sve, traži jedno auto i dobija odgovor kako oni “imaju pametnija posla”. Tu noć je se u Gradačcu desila neka nesreća sekundu prije nego li je naša akcija počela. Razumijem. Ali ne razumijem gdje su ostali policajci. Bambi? Cinema? Negdje u živici kunjaju? Ili iz žita prežaju svijet i planiraju pisanje kazne? Strašno.
Opet se moj divni, slučajni tim i ja dogovaramo šta ćemo i moj prijatelj odlučuje da ga mi vozimo, jer smo SAVJESNI i ljudi i građani i zdravstveni radnici. Momci koji su bili prevodioci i moji fizički pomoćnici kreću za nama autom. Migranti na spomen policije lude, jedva ih nekako smirismo i objasnismo da se ne plaše.
Stižemo u Dom zdravlja. Momci pomažu “Osmanu” da uđe, “Osman” jedva hoda, ne zna jadan ni šta se dešava. Perem svoje krvave ruke, brinem se da nisam nešto sebi prenijela i vršim primopredaju. Doktorica i sestra to ne “fermaju” toliko, ne trebaju im informacije izgleda, pa mi je to malo zasmetalo. Ali, ko sam ja da ja njima ispričam šta se desilo, i ko sam ja da kažem šta sam uradila čovjeku i šta nije uredu. Dr. Vujka Zec, kao doktor na koju se samo još dragi Bog nije žalio, ulazi s nama u raspravu, gdje dobiva etička pitanja. Sestru (nju ne poznajem) koja mi je prekinula poziv, verbalno napadam (ne psujem i ne vrijeđam, ne brinite se, nego znate, mi kolege imamo svoj način napada u smislu zvanja) i pitam je zna li šta je uradila i zašto prekida poziv? I da može da bude kažnjena zbog toga? Pitam je onda i kao kolega da li je nju stid što drugom kolegi, drugoj ženi, onako odgovara… Mene bi bilo. Ali, nismo svi rođeni sa stidom, obrazom i ponosom.
Dr. Zec je već iznapadana maksimalno, što zbog pristupa, što zbog njene etike, što zbog izjave “oj, kakva nam je ovo smjena” u 22:37 h. Ljudi moji mili… Takvu njenu smjenu ja sebi nekad poželim. Takav luksuz. Moj prijatelj joj postavlja pitanje “da li smo je možda probudili? Ili ne daj Bože omeli u namjeri da” zalenge”, jer vakat je?”, ne odgovara. Previjanje “Osmana” neću da komentarišem, oderala ga je kao mačku, čovjek je doslovno skakao po krevetu. Meni se nije sekunde pomjerio, a rane sam samo rukom i vodom očistila, na ulici. Da li je do ruke? Ili je do čovjeka?
Onda u sav taj naš sos ulazi vozač hitne, sav važan. Dok se ja raspravljam s dotičnom dr., on mene prekida, kaže “stav’ masku”. Ljudi. Kad tad nisam prošla kroz insana, ne znam kad ću. Mjere poštujem u svim državama. Ali kakvu crnu masku? Izašli smo, na mjesta gdje se maske ne nose. Obučeni smo za takva mjesta. Radim sa krvavom osobom bez rukavica, hitna me izludi, one me izlude i dolazi heroj da mi kaže: “stav’ masku”. Šta bi vi u takvoj situaciji?
Naravno, dotični se voza kroz Svirac 30km/h dok iza njega voze dva auta sa upaljena četiri žmigavca. I ne, ne skreće kad mu se blica. Jer on je hitna. Bez pacijenta i bez rotacije.
Situacija se smiruje, mi ljuti, razočarani, pljuješ više na sve i zahvaljuješ Bogu što ništa gore nije bilo. Jer s kim bi i kako radio? Gospođu što se kači na tebe i kaže: “sineeee, nemaš kome ovdje doć'”, kulturno otkačiš, jer je tip osobe koja iskorištava situaciju, čekaš da se smiriš i ponovno bivaš nagrađen prisustvom vozača koji je “sad stig’ o iz Srebrenice, ne znate vi kako je meni bilo” ; kao da je došao direktno s ratišta. Raspravlja se on, a nije ni u smjeni tu noć. Kažemo mi da je diskusija zatvorena i da nema potrebe sa se raspravljamo s njim kad nije ni medicinar ni doktor, a niti je u smjeni; naravno da dobijamo “ne znaš ti šta sam ja”. Znamo bolan čovječe, znamo da si preko štele tu i znamo da ste morali kupiti diplome medicinskog tehničara, ali ti to nisi i smiri doživljaje.
“Osmana” će kao on kući da vrati, “al’ to nije njegov pos'o”, a mi idemo.
Ne znam stvarno šta se desilo s njim. Ali želim da se žalim na tu smjenu. Na dom zdravlja. Na sve. Šteta što je naredni dan bila nedjelja i što sam morala da putujem nazad.
Pitala sam u dr. Zec kad će da nauče da prepoznaju srčani udar, moždani, znakove aneurizmi, i kad će građani Gradačca prestati da “onako” umiru? I kad će prestati da im se govori “haj malo kući, dobio si diazepam”. Ljudi mili…
I znam da migranti provaljuju u kuće. Znam da vam prave probleme. Znam da se bojite. Ni ja ne odobravam to sve. Ne odobravam neregulisani zakon.
I ja se bojim. Ali, prvo sam čovjek.
I nije stvar te noći i tih dešavanja. Stvar je svega. Svi ste vi osjetili na svojoj koži, na koži vašeg djeteta, vaše majke, vaših ukućana, poznanika tu čar nesavjesnog i neprofesionalnog rada Doma zdravlja.
Ali, šta ćemo sad?
(Izvor: facebook/Amra Aščić)
Podijeli

PRETHODNA

1. Bajramski sajam u Gradačcu – Podsjećanje na smisao Bajramskih dana

SLJEDEĆA

VIDEO / Diplome dr. Adele M. Šaldić iz Gradačca danas skupljaju prašinu