Foto: Adela M.Š.
“Bosna ima Bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju
da zemlju ne povrijedi.”
Hajde sada da se ne lažemo više!
Volimo se družiti! Volimo se zadužiti, čim se volimo družiti! Volimo se veseliti, ali smo vala i eksperti za lovačke priče!
Daleko smo od savršenog, no sreća i ne nazivamo se savršenima. Volimo nos „turiti“ i gdje treba i gdje ne treba i po izmišljenoj potrebi i bez te potrebe. Volimo da krkamo i da se opijamo, da eksperimentišemo i da užitak pronalazimo u raznim porocima. Volimo se čak i hvaliti time, a nismo budale. Jesmo?
Volimo da dajemo bračne savjete, a svoj brak ne znamo sačuvati, a tek savjeti o odgoju djece! Uh…
Najbolja stvar je vjerovanje u sve i svašta, no ako uzmemo u obzir da smo pod dejstvom raznih poroka onda nije čudna naša pijana naivnost.
Obaramo rekorde u razvodnim parnicama, ali i rekorde po organizaciji velikih vjenčanja i svadbi na kredit, jer važno je veseliti se i zadužiti.
Dokazujemo se u glupostima, a jesmo li onda mi glupi ljudi? Kakvo to!
Muškarci se vole hvaliti drugom ”muškinju” o svojim ljubavnim potezima, a imate mnogo ”muškinja” koje se hvali kako vara ženu, muško koje vodi trostruki život, koje toliko stvari izmisli, da im se na momente divim na kreativnosti. Mislim da bi dobri pisci bili. Žene hude većinom izaberu da budu hude, a sa druge strane sve neke lavice, kraljice, feministice itd..
Obrazovanje? Ma i tu smo na prvom mjestu, ali samo kada nema nikog drugog u toj kategoriji.
Ovi specijalci i čuda od djece pokušavaju da nešto kobajagi naprave od svog života, a zaboravljaju da žive tu gdje žive… Imamo i onih čija imena portali sa ponosom objavljuju kada naprave nešto spaćno u životu tamo, tamo daleko… A porijeklom su iz Bosne.
Shvatila sam da kod nas mjera ne postoji. Uzmimo primjer evo jednog bh vozača koji posjeduje vlastito prevozno sredstvo. Imate grupu koja svoja auta smatraju članom porodice, non stop lickaju, ne daju žvaku žvakati u autu, a kamoli šta drugo, a imate sa druge strane osobe koje do te mjere zapuste automobil, od rutinskog održavanja do čišćenja i pranja, bitno je samo da upali.
Emotivni smo. Diraju nas mnoge stvari koje nas uopšte ne trebaju da dotiču. Velika pohvala jeste i velika istina da smo zaista humanitarci kakvih na svijetu nema. Valjda se narod napatio, pa pomaže drugima, a zanimljivo je da najčešće pomažu oni kojima i samima treba pomoć. Takvi smo mi ljudi. Sadaka nas čuva.
Volimo da se patimo, ne znamo skoro ništa uraditi prečicom nekom. Ima i takvih, ali često završe iza rešetaka ili na psihijatriji ili na kestenu. Nije nama urođeno da budemo govna, ali jeste da se po nama gazi i nekako prije prihvatimo takvo stanje nego da se borimo za pravdu.
„De bit će bolje ba“ , parola bosanskog stanovništva. Znamo da neće, ali lakše nekako da se živi sa tom rečenicom.
Dobri smo i u svađama i psovkama sa osobama druge nacionalnosti, drugog partijskog izbora, u svađama sa komšijom i bratom oko međe, ma u bilo kakvoj raspravi što se psovki tiče, mi smo pobjednici. Posebno na facebooku.
Emocija nas zeza, mnogo… Pa se na kraju života pokajemo za sve i ako smo bili ateisti začas se preobratimo. Što se vjere tiče… Isto je to sve u našoj lijepoj Bejha. A tek kako volimo da popujemo o svetim knjigama, čovjek bi rekao da smo ih uistinu svi do jednog pročitali, pa se upuštamo i u rasprave takve vrste.
Depresija svuda oko nas, a mi veseliii, nasmijani, sve maska do maske, sve napucano raznim tableticama, lexićima, xanaxom, lexilijumom, asentrom, alventom, eliceom, seroxatom, cipralexom, da ih sada ne grupišem. Svo kukanje i nezaposlenost, nedostatak para, nisu spriječili naše stanovništvo da na sedative i antidepresive potroše do milion maraka godišnje. Lijekovi nam pomažu jer nismo tužni tada! Ne daju nam da razmišljamo! Ne daju nam da plačemo! Kakva je to onda pomoć??
Unutra niko ne zna šta se u nama zbiva, jer ako ćete iskreno, ni mi nismo svjesni toga. Nemamo neki cilj. Volimo da lutamo bez cilja kao u pjesmi. Dosta tegobe jedan naš insan nosi u svojoj duši, ali ne d'o Bog da kome se pojada, samo ispriča, odmah će ovaj drugi zakukati deset puta više i to nevezano za ono šta prvog muči. Pa se pomirimo i sa time, da smo svi u sličnim problemima.
Moram da priznam da kada vidim zraku svjetlosti u nečijim očima, znam da će ovi gromovi i neki čudni oblaci raznih boja uskoro poslati led da unište i to malo vjere. To su ovi gore koji se igraju sa nama, a mi to volimo ba. Sve mi to volimo, jer ne poduzimamo ništa da isto promijenimo.
Nezaposlenost je zajednički problem većine populacije naše zemlje. Nismo na vrijeme djecu obučili i uključili u vladajuće stranke, jer smo mi kao mislili da možemo trudom i znanjem dobiti posao.
Bog nam je dao zemlju, ali nama je lakše da sve rasprodamo, jer treba da se živi za danas, ko zna gdje ćemo sutra biti.
Svako je od nas bogata osoba, a toga nismo svjesni. Mi to „biti bogat“ doslovno tumačimo. Ćupovi zlata, zlatne kašike, automobili najnoviji, telefoni, kuće čije kredite nećemo riješiti dok smo živi i još mnogo drugih ljepota. Znamo mi šta je biti bogat, ali nam je mrsko razmišljati, pa lakše se čoporu maloumnika pridružiti.
Sve probleme uglavnom okrenemo na šalu. Koliko je to dobro… Toliko i nije.
Za sve što nas muči postoji izbor, postoji neko rješenje, ali mi smo lijeni ljudi i mrskoradni, nemojte me džaba u suprotno uvjeravati jer znam da se narod umorio od dokazivanja, zato i jeste pustio da sve ide svojim tokom, odnosno tokom onih iznad nas.
P.S. Shvatite i mene, moram nekada podijeliti svoje mišljenje makar i u obliku ovog kilometarskog teksta, jer i ja spadam u te neke skupine gore, jesam li iz Bosne ili nisam?
No, nije sve tako crno, samo realno. Mi smo na kraju osobe koje zaista mogu da ponude mnogo, ali neki strah u kostima uvijek imamo, no umjesto što idemo salijevati strave, zar ne bi bilo ljepše da pročitamo šta korisno i udružimo se sa osobama koje slično razmišljaju i da damo doprinos u onom kreiranju boljeg sutra? Uvjerite me da se to može! I dalje sam optimista, jesam li iz Bosne ili nisam?
Autor: Adela Mustafagić Šaldić
www.skandal.ba
