Jesmo li žrtve psihološkog rata?

Nakon završetka rata između Amerike i Koreje oko hiljadu američkih vojnika ostalo je u zatvoru. Ovaj zatvor razlikovao se od drugih zatvora. Zatvorenici su imali dovoljno hrane i pića na raspolaganju i nisu fizički zlostavljani.

Uprkos tako dobrim uslovima zabilježen je najveći procenat smrtnosti u ovom zatvoru. Začuđujuće je to što su zatvorenici umirali prirodnom smrću, mnogi bi samo navečer zaspali i ujutro se nisu budili.

Šta je, ustvari, prava istina vezana za ovaj zatvor?

U ovom zatvoru zatvorenici su dobijali samo pisma i informacije koji su sadržavali samo loše i pesimistične informacije. Nikakva pozitivna niti optimistična informacija do njih nije dolazila. Osim toga ko god je od zatvorenika špijunirao druge zatvorenike i izdavao ih nadležnima dobijao je cigaretu nagrade. Poslije su tražili od zatvorenika da pred drugim zatvorenicima ispričaju svoju izdaju ili situaciju kada su mogli pomoći drugima, a nisu to učinili.

Istraživanja su pokazala da je ova taktika maltretiranja dovodila zatvorenike do smrti zato što su:

1. Primajući samo negativne informacije izgubili svaku nadu u bolje sutra.

2. Špijuniranjem drugih zatvorenika prodali svoje dostojanstvo, sebe smatrali pokvarenim i manje vrijednim.

3. Prepričavanjem svojih izdaja i špijuniranja izgubili su vrijednost jedni kod drugih.

Ovakav način ophođenja izazvao je tešku depresiju i na koncu tihu smrt mnogih zatvorenika, što je poznato kao metoda “tihog mučenja”.

U posljednje vrijeme najviše loših vijesti dopire do naših ušiju: Poskupljenje, nezaposlenost, otkazi, korupcija, smrtnost od koronavirusa…

Favorizuju se vijesti u kojima se potencira to da nikada mi nećemo napredovati, nema izlaza, niko ne valja, mi smo najgori ljudi, najgora država… Ismijavamo i ponižavamo svoje velikane, predvodnike, učenjake…

Sve je to moderan način tihog mučenja i tihog ubijanja.

Ovih dana osjećamo da se nalazimo u “zatvoru bez zidova” i da služimo zatvorsku kaznu kojoj nema završetka.

Pokušajmo se malo distancirati od čitanja i slušanja loših i negativnih vijesti kako bi mogli sebi i onima oko sebe ponuditi nadu u bolje sutra, nadu u bolju budućnost, NADU U ŽIVOT.